Skoro tri decenije su prošle od pogibije brigadnog generala Safeta Hadžića. Život je izgubio u blizini glavne kapije fabrike „Pretis“ u akciji izuzimanja naoružanja 18. aprila 1992. godine. Godinama brojne delegacije i saborci polažu cvijeće na spomen obilježju koje svjedoči o herojstvu i odaju počast stradalim.
Za porodicu Hadžić vrijeme nije ubažilo bol zbog gubitka supruga i oca. Džemila Hadžić zauvijek će pamtiti dan kada je izgubila životnog saputnika i kada je u ratnom vihoru ostala sama sa troje djece, sinom i dvije kćerke. „Sve je kao da je bilo jučer, bol je ista sve ove godine. Djeca su odrasla i imaju svoje porodice, imam unučad a Safet to nije dočekao“, kazala je Džemila i zahvalila svima koji se sjećaju njenog supruga i svih koji su dali život za naše danas.
Amila Hadžić Glušac je mlađa Safetova kćerka koja je imala 4 godine kada je otac poginuo. Kazala je da se sve godine nakon toga majka brinula o njima i zajedno su prevazilazili životne prepreke, ali nije krila zadovoljstvo da je veliki broj onih koji čuvaju uspomenu na njenog oca i sve šehide koji su dali život za naše danas.
Mustafa Zeba bio je prijatelj i saborac rahmetli Safeta Hadžića. Sa sjetom je pričao o prijateljstvu sa Safetom koje je trajalo od djetinjstva i sa poštovanjem čuva uspomenu na velikog prijatelja, čovjeka i istaknutog patriotu kojem se svakog aprila odaje počast kao i saborcima koji su, također, toga dana izgubili život. „Bio je veliki čovjek, Bošnjak, Safet je volio sve ljude“, kazao između ostalog Zeba.
Poruka i 27 godina poslije je jasna: sadašnjost čuva sjećanje na one koji su utkali život u odbranu BiH od agresije i na to obavezuje budućnost.