Sve što je ostalo iza cijele porodice Kadiri stane u krilo. Nekoliko fotografija sinova Mehe i Mesuda i muža Abdulaha. Pojedinačne i zajedničke. Nisu čak ni originali. Sakupila ih je od poznanika i rodbine, bile su male pa su dorađivane tek da majka ima uspomenu. Na jednoj od fotografija stariji sin Meho je sa školskim drugovima. Bili su mirni i odgojeni mladići pa tako i rado viđeni u svakom društvu.
Ubijeni su u julu 1995. godine, muškarci su odvojeni od žena. Sa padom Srebrenice nestale su i sve informacije o njima trojici. Pričali su joj, kaže, da su Abdulah i Meho ubijeni odmah, nedaleko od Srebrenice, dok je Mesud uspio otići dalje, prema slobodnim teritorijama, ali nije uspio preći. Pronašla ih je u različitim grobnicama. Skeletni ostaci nisu iskompletirani ali ukopala ih je jer želi da zna da je to učinila za svoga života. Ukopani su u Memorijalnom centru Potočari, kao i ostali njihovi sapatnici. Muža Abdulaha je prepoznala po džemperu koji je imao na sebi u trenutku ubistva, a koji mu je sama isplela.
“Svaki dan u godini je određena priprema za 11. juli, svaki dan se majke bore protiv zaborava, zato nađemo hrabrost da o svojim iskustvima govorimo pred kamerama. Jer juli je mjesec sjećanja na našu djecu, muževe, braću, očeve, zauvijek ostale u Srebrenici.” – kaze majka Kadira Gabeljić.
Osim neprolaznog bola zbog gubitka svojih najrođenijih, Kadira Gabeljić na duši nosi i tugu za bratom i drugim članovima porodice koji su također nestali tog jula 1995. godine, o nekima se ni 25 godina kasnije ništa ne zna.
