Svjedoci na suđenju Miladinu Trifunoviću, optuženom pred Sudom Bosne i Hercegovine za zločin protiv čovječnosti počinjen na području Ilijaša i Vogošće, govorili su o tome kako su u proljeće 1992. godine odvedeni u zatočeništvo, a potom vođeni na kopanje rovova i u “živi štit” na brdo Žuč.
Hazim Durmo, iz sela Gornja Bioča kod Semizovca, zarobljen je u svibnju 1992. godine i prvo odveden u mjesnu školu, a potom u jedno skladište u Podlugovima, gdje je proveo, kako je kazao, dva-tri mjeseca, a onda je odveden u “Planjinu kuću”.
“Sve muško sposobno odveli su tamo i rekli da nas vode na razmjenu, ali od toga nije bilo ništa – razmijenjen sam tek nekad sa ‘92. na ‘93. godinu. Zatvorili su nas u ‘Planjinu kuću’, bilo je psihičkog i fizičkog maltretiranja, tukli su nas, neke su odveli i nikad se nisu vratili. Odvodili su nas da radimo sve fizičke radove, da kopamo zemunice, rovove i tranšeje, da dovozimo drva. Išli smo i u ‘živi štit’. Ne mogu se tačno sjetiti, ali mislim da sam bio sedam puta u ‘živom štitu’”, posvjedočio je Durmo.
Jednom prilikom, dok je zajedno s druga dva zarobljenika kopao tranšeje, Durmo je, kako je posvjedočio, ranjen. Rekao je kako i danas “nosi 11 gelera”, zbog čega je ostao invalid i ne može se u potpunosti služiti lijevom rukom. Osim fizičkih posljedica ranjavanja, kazao je, ima i psihičkih problema, zbog čega “pije tablete na svoju ruku, jer ne može na bolovanje zbog kredita koji je podigao da bi se skućio”.
Pred Sudom je prepričao i okolnosti u kojima mu je poginuo otac, Azem Durmo.
“Zajedno su nas vezali u ‘živi štit’, a vojnik koji je išao iza oca i mene pucao je s mog ramena prema položajima Armije BiH. U jednom trenutku otac je pao pogođen i ostao je ranjen ležati i jaukati, a umjesto njega u ‘živi štit’ je postavljen drugi civil. Po povratku u ‘Planjinu kuću’ jedan zatvorenik mi je rekao da mi je otac poginuo”, ispričao je Durmo, dodavši da je tražio od čuvara da pođe po mrtvog oca, a onda i dobio dozvolu da ga ukopa.
Na upit tužitelja Adisa Nuspahića postavlja li imovinskopravni zahtjev zbog pogibije oca, odgovorio je kako mu “oca ne može niko vratiti, ni platiti”, te odluku ostavlja Sudu.
I drugi je svjedok, Selver Šehić, u isto vrijeme zatočen, te je proveo određeno vrijeme u zatočeništvu u Podlugovima, nakon čega je prebačen u “Planjinu kuću”, odakle je odvođen na prinudni rad. Opisao je kako je to značilo “sječu šume i dovoženje drva Vojsci Republike Srpske, kopanje rovova i tranšeja, odlazak u ‘živi štit’, ali i izvlačenje ranjenih i poginulih srpskih boraca”.
“Gdje god da su nas vodili na prinudni rad, neko je bio iza nas, pod oružjem, i nismo mogli pobjeći. U ‘živom štitu’ sam bio kad je krenuo prvi napad s ‘kote 850’ prema Orliću. S ramena su mi pucali i ručnim bacačem. Tokom te borbe bilo je puno poginulih i ranjenih, i boraca i civila”, ispričao je Šehić.
Obećavali su im, kako je dodao, i da će ih “pustiti u razmjenu jer imaju težak zadatak” koji se odnosio na izvlačenje poginulih boraca i zarobljenih civila.
“Nakon što smo izvukli poginule, nisu nas pustili tada, nego sam razmijenjen 25. oktobra 1992. godine”, rekao je Šehić.
Priznao je kako “ima određenih problema koje je donio sa Žuči” i da mu je “jako teško, poslije toliko godina, kad priča o tome”.
“Gušim se i sav se tresem, iako je prošlo jako puno”, naveo je svjedok.
Miladin Trifunović, nekadašnji zapovjednik Vogošćanske (Crnovrške) brigade Vojske Republike Srpske (VRS), optužen je da je sudjelovao u širokom i sustavnom napadu VRS-a na civilno bošnjačko stanovništvo s područja Vogošće i Ilijaša u razdoblju od jula do decembra 1992. godine.
Prema Tužiteljstvu BiH, Trifunović je najmanje pet puta kao zapovjednik izdavao naredbe za odvođenje civila iz “Planjine kuće” iako je znao da se na tim lokacijama odvijaju borbe i da to nije sigurno za civile.
Suđenje se nastavlja 29. oktobra, saslušanjem dvojice svjedoka koje je predložilo Tužiteljstvo.
/preuzeto sa BIRN BIH/
