Vrijeme tehnologije uzrokovalo je nestanak brojnih zanata, a opstale su rijetke zanatlije, dok se mladi rijetko kroz školovanje odlučuju izučavati neke od ponuđenih zanatskih djelatnosti. Tako je i s kovačkim zanimanjem. Od njega se danas ne može živjeti i nema zarade, ipak preostale majstore kovače za njihov posao veže nešto važnije- ljubav. I zbog pobrojanih razloga još je interesantnija priča Vogošćanina Muje Alića, koji se iz ljubavi prema kovanju posvetio ovom zanatu.
Sve što nastane u njegovoj radionici je unikatno, pa je tako i za izradu određenih predmeta potrebno mnogo truda, vremena i materijala. Mujo kaže da kovački čekić iz ruku ne ispušta od svog djetinjstva. Ručno kovanje metala je težak posao i zahtjeva snagu i veliku vještinu obrade metala ali Mujo uživa u tome što radi. Sve što izrađuje ovaj samouki umjetnik-kovač unikatni je ručni rad, poput prstena, narukvica, metalnih ruža, raznih alata. Željezo obrađuje na nakovnju a zagrijava ga na drvenom uglju. Mujo ističe da uprkos godinama i tome što ga zdravlje manje služi kovačkoj vatri neće dati da se tako lako ugasi.
