Na suđenju za zločine počinjene na području Vogošće, svjedok Odbrane Trifunovića je ispričao kako je optuženi došao ranjen 1992. godine u Beograd, gdje se liječio na Vojnomedicinskoj akademiji (VMA), a kasnije je tu posjećivao ranjenog brata.
Branko Prodanović je ispričao kako je od 1988. do 1992. godine obavljao funkciju vršioca dužnosti direktora u “Pretisu”. Na tu funkciju ga je, objasnio je, imenovao Radnički savjet na odobrenje Saveznog sekretarijata za narodnu odbranu (SSNO), jer se radilo o kompaniji u vlasništvu države koja se bavila proizvodnjom vojne opreme.
Na pitanje Odbrane da li je bio član Kriznog štaba u Vogošći, on je odgovorio da ga je Krizni štab pokušao smijeniti, a prisjetio se događaja od 18. aprila 1992. godine.
“Bio sam kući u Semizovcu, pratio šta se dešava. Prva udarna vijest na YUTEL-u bila je da Srbi iz Ilijaša idu da pokupe municiju iz ‘Pretisa’. Zvao sam televiziju i tražio urednika da to demantuje, na šta mi je on rekao: ‘Pukovnik Čengić valjda bolje zna.’ Ponovo sam zvao prije prvog Dnevnika i dobio urednicu Zubac, rekla je da će promijeniti. Umjesto toga, bio je poziv: ‘Raja, spremite se, obezbijeđen je autobus ispred Vrazove, idemo braniti Pretis’”, ispričao je Prodanović.
Prema njegovim riječima, iz “Pretisa” su izvučena dva kamiona sa 720 komada raketa, a prije toga zarobljeno je obezbjeđenje firme, među kojima su bili četiri muslimana i tri Srbina, od kojih su neki pretučeni, nakon čega se u Vogošću šalje nekoliko tenkova i borbenih vozila Jugoslovenske narodne armije sa vojnicima.
“Kada sam sve to vidio, jedva sam čekao da pobjegnem. Znao sam da će biti belaja. Već 2. maja sam otišao u Beograd i nisam se više vraćao”, kazao je Prodanović, dodavši kako je ranije dobio rješenje da pređe u predstavništvo “Pretisa” u Srbiji.
Prodanović je rekao da je odranije poznavao Miladina Trifunovića, koji je u oktobru 1992. godine došao na liječenje u Beograd, jer je bio teško ranjen i hodao je sa štakama. Objasnio je kako mu je pomogao da se liječi na VMA-i.
Na upit tužioca Adisa Nuspahića o vremenu dolaska, odgovorio je kako je Trifunović došao oko 17. oktobra i ostao šest dana, te da su jedan dan zajedno išli na slavu u Pančevo. Trifunovića je ponovo vidio krajem te godine, kada je došao u posjetu bratu koji je bio teško ranjen, objasnio je.
Trifunović je optužen, u svojstvu komandanta Vogošćanske (Crnovrške) brigade Vojske Republike Srpske, za učešće u širokom i sistematičnom napadu na bošnjačko stanovništvo s područja Vogošće i Ilijaša u periodu od jula do decembra 1992. godine.
Prema optužnici, on je davao saglasnost podređenima da civile zatvorene u “Planjinoj kući” vode na radove na prvim borbenim linijama iako je znao da to nije sigurno.
Drugi svjedok Dragan Tešanović je kazao kako je 1992. godine radio u Sportskom centru u Vogošći i da mu je neko donio poziv iz Opštine, gdje se javio, nakon čega je raspoređen u Vogošćanski bataljon.
Nakon podsjećanja Trifunovićevog branioca Aleksandra Lazarevića, rekao je da je komandir voda bio Tomo Milović i da su bili smješteni u hotelu “Biokovo”. Tešanović je kazao kako je išao na liniju na Žuč.
“Bili smo u rovovima na Golom brdu. Tri do pet metara od nas bili su rovovi Armije BiH, maltene smo pričali svaki dan. Mi smo sami kopali rovove”, rekao je Tešanović.
Na upit Odbrane da li je bilo civila na Žuči, on je odgovorio kako je u radnoj obavezi bilo Hrvata i Srba, ali da nije vidio nikoga u živom štitu. Svjedok je kazao kako je optuženog Trifunovića vidio “jednom-dvaput tokom rata” ispred hotela “Biokovo”. Prema njegovim riječima, nadređeni je bio Vuković.
Na upit članova Sudskog vijeća o raspoređivanju na liniji, rekao je kako nisu imali pravog komandira.
Suđenje se nastavlja 24. februara.
/preuzeto sa BIRN BIH/
