Advija Tirić je jedna od Srebreničanki koja godinama živi sa tugom i ranom koja ne zarasta. Njen otac Vehbija i skoro pedeset članova uže i šire porodice zločinci su ubili samo zato jer su se zvali drugačije. Oca Vehbiju Krdžića je identifikovala 2011. godine, a nekompletne skeletne ostatke porodica je ukopala na kolektivnoj dženazi sljedeće godine. „Da, moj otac Vehbija je ubijen u genocidu. Takve rane vrijeme ne liječi. Prema saznanjima kojima raspolaže moja porodica, monstrumi su ga zarobili, a viđen je nakon pada Srebrenice u koloni za strijeljanje. Tu se njegov život završio. Da je strijeljan, potvdila je kasnije i identifikacija. Moj otac je ubijen kada je imao 40 godina ili kada je napunio 41. godinu, tačno ne znam jer mu je rođendan u julu i uopšte ne znam da li ga je doživio“, ispričala je Advija.
Advija neće zaboraviti uspomene na sretno odrastanje i djetinjstvo, ali i na strašni juli kada je zauvijek izgubila oca. Pa ipak, sjećanja ne blijede… Sjeća se svog rahmetli oca kao dobrog čovjeka kojeg su voljeli i poštovali svi koji su ga poznavali. Tih devedesetih godina Advija je bila dvanestogodišnja djevojčica, danas je zrela žena, supruga, majka devetogodišnjeg dječaka Vehbije koji ponosno nosi ime svog rahmetli dede.