Danas je tišinu džamijskog harema svračanske džamije prekidao jedino žubor šadrvana i dove upućene Uzvišenom Gospodaru za duše ubijenih Ramića, Hasiba efendije i njegove supruge Šefike, njihove djece, ptića džennetskih Muhameda, Melihe, Ahmeda i Amine. “Mi smo danas ovdje da proučino fatihe, nevino ubijenoj porodici koja je ostala uz svoje džematlije i da poručimo da se to nikada više nikome ne smije dogoditi.” – rekla je učenica Lamija Mehmedović.
Ubistvo porodice Ramić jedan je od najstrašnijih i najmonstruoznijih zločina tokom agresije na našu domovinu. Za ovo zlodjelo niko još nije odgovarao. Škola u Semizovcu ponosno nosi njihovo ime. “To je najmanje što mi možemo uraditi, želimo da naša djeca znaju šta se ovdje događalo. Jedan takav zločin, gdje je i beba od nekoliko dana ubijena ne smije biti zaboravljen. Zato smo odlučili da uz Dan škole, učenicima završnih razreda organizujemo ovakav čas historije.” – rekao je danas direktor OŠ “Porodice ef. Ramić” Šemso Pačariz.
Hasiba efendiju, svi pamte kao izuzetno dobrog čovjeka, spremnog da posavjetuje, utješi, pomogne. Odlikovale su ga osobine istinskog vjernika, imama koji je ostao uz svoje džematlije u najtežim danima i svaka godina od njegovog ubistva, sve je bolnija. Bio je svima od koristi na usluzi, njegov primjer treba da nam bude opomena i zato je dobro što su ova djeca ovdje da vide ove nišane, drugačije je to nego kada se o tome samo govori na časovima, treba da vide, zapamte i dalje kazuju, izjavio je danas Alija ef. Buljubašić, imam džemata Svrake – Semizovac.
“Mogu nam uzeti živote, ali dušu ne mogu” naslov je knjige Vogošćanina Eseta Muračevića, koji ef. Hasiba pamti iz vremena njegovog službovanja u Svrakama, ali i najtežih dana koje su zajedno proživjeli u logorima i koji kaže da je to bila rečenica kojom je znao hrabriti zatočenike, Muračević je svjedočio i zlostavljanju i poniženjima koje rahmetli Hasib ef. doživljavo u zarobljeništvu: “Mučili su ga hranim, davali su mu svinjetinu, koju je on odbijao, kao i one koji su mu pokušali nesto dati.” – kaže Eset.
„Pamtiš li monstrume, cuclu bebe Amine?“ – napisao je prije nekoliko godine Dragan Bursać i podsjetio javnost da za ovaj zločin još niko nije odgovarao. I godinama poslije isto je. Za zvjerska ubistva četvero maloljetne djece, jedno drugom do uha, i njihovih roditelja niko nije odgovarao! Ubijena je beba od nepuna tri mjeseca! I nikom ništa. Amina Ramić rođena i umrla u istoj godini. Baš ta mrvica nije dozvolila da kosti njene porodice ostanu nepronađene i razbacane, ona je baš sa svojom cuclom tražioce odvela do mjesta gdje su neljudi nakon što su pobili,bacili tijela njene braće, sestre i roditelja.
U trenutku ubistva Hasib ef. Ramić imao je svega 39 godina, Šefika je ubijena u 34-oj, sin Muhamed sa trinaset, Meliha je imala samo deset godina, Ahmed je ubijen sa jedva četiri godine, a djevojčica Amina svega mjesec dana. Za ostacima njihovih tijela se dugo tragalo. Kada se već razmišljalo da se odustane od pretrage, cucla male Amine pronađena u blatu pored rijeke Ljubine, otkrila je da se u blizini nalazi i grobnica. Ubrzo su pronađena tijela. Ekshumacija je izvršena 17.10.1996. godine. U znak sjećanja na ovu porodicu i tragediju koju je doživjela škola u Semizovcu nosi ime Porodice ef. Ramić.
