Na današnji dan 05.decembra prije 32 godine nakon sedmomjesečnog prisilnog zatočenja u agresorskom logoru “Bunker” kod Pansiona “Kon-Tik” u Vogošći Eset Muračević uspio je pobjeći iz “živog štita“.
Priča Eset da je u vrijeme sedmomjesečnog, prisilnog zatočenja, u agresorskom logoru “Bunker“ kod Pansiona “Kon-Tiki“ i drugim logorima u Vogošći šest puta izvođen na prisilni rad. Svaki put mu je bila skrenuta pažnja da, ukoliko pokuša pobjeći, stražarima je naređeno da pucaju bez upozorenja.
U noći sa četvrtog na peti decembar 1992. godine, prema njegovim riječima, malo je odspavao.
– Inficirana rana na lijevoj ruci nije dala oka da sklopim. Sve druge, povrijeđene i ranjene zatvorenike, vodili su doktoru. Meni je ljekarska pomoć bila uskraćena. U kratkim trenucima sna, kada bi bol trenutno uminuo, pred očima se javljaju stravične slike. Udarac nogom u rebra te noći probudio je Muračevića iz sna.
Sa još pet zatočenika zatečenih kod kontejnera na Golom brdu gurnuti smo u “živi štit“. Iza nas naoružani srpski vojnici. Ispred pakao. Kanonada puščane vatre, granata, tromblona…kao da kiša pada iz neba i zemlje.
Nismo se smjeli okretati, zalijegati ili se sakrivati iza od granata, izlomljenog drveća inače bi uslijedili udarci nogom ili kundakom puške. Molim Boga da smrt što prije dođe, prisjetio se Muračević tih dana pakla.
– Međusobno su se svađali, prigovarajući jedan drugom što su napustili rovove. Niko od njih se nije smio vratiti na položaj. S tom grupom zadržali su se naši pratioci. Prasak granate. U jednom trenutku primijetio sam da ih nema iza nas. Ukazala se, istina mala, ali ipak šansa za bijeg. Ja i Nezir Huruz, jedan od mojih sapatnika iz logora, uzeli smo po jedan sanduk municije. Ostali zatočenici nisu bili u našem vidokrugu. Krenuli smo malo desno jer je većina njihovih rovova bila sa naše lijeve strane. Sanduke sa municijom nismo ispuštali. Računali smo, ako naletimo na srpske vojnike vraćamo se nazad. Oni znaju da dio poslova na borbenim linijama obavljaju zatočenici. Kome će u ovakvom haosu padati na um što u našoj pratnji nema stražara. Ako pak naletimo na vojnike Armije RBiH vidjet će da nismo naoružani. Bitno je da ne pucaju prije no što uspostavimo kontakt, kazao je ovaj nekadašnji ratni zatočenik.
No, bili su već prošli posljednje srpske rovove kada su iz jednog od njih bili primijećeni.
– Ni danas mi nije jasno kako smo i do tog mjesta stigli nepovrijeđeni. Smišljamo šta slagati na pitanje kuda smo pošli van njihove linije. Kazne za pokušaj bjekstva bile su rigorozne. Gledamo u puščane cijevi dok prilazimo rovu. Mog kolegu jedan od vojnika udara kundakom puške po glavi. On pada u tranšeju. Natjeraše i mene da legnem u blato pored njega. Puščana cijev mi dodiruje lijevo uho. Ekavski naglasak vojnika nimalo ne uliva povjerenje.
Srbijanci. Šešeljevi, Arkanovi ili neki drugi, svejedno govorim sam sebi. Kucanje mog srca kao da se čuje kilometrima daleko. Čitav se život vraća pred očima.
Hoće li moji znati da sam ovdje izgubio glavu? Hoće li mi ikada pronaći grob, kroz glavu kolaju misli. Dolazi još jedan vojnik. Vodi nas do jednog mitraljeskog gnijezda. Traži da otvorimo sanduke, provjeravajući tako da to nisu kakve eksplozivne naprave. Srpski vojnici su znali tako gurnuti nekog zatočenika prema linijama Armije RBiH i onda aktivirati eksplozivnu napravu za njega privezanu. Smatrajući da su to srpski vojnici pokušavamo se opravdati. Objašnjavamo da smo zatočenici, da smo nosili municiju, te u sveopštem metežu zalutali – prisjeća se Muračević tog dana.
Vojnik ih je, priča dalje, vodio kroz tranšeju nazad prema koti 850.
– Strah postaje veći. Nailazimo na jedan rov pred kojim je bilo pet-šest vojnika. I oni su bez ikakvih oznaka. Ko smo mi, pitaju našeg pratioca. “Zarobljenici” odgovori ovaj.
Ispred rova se puščane cijevi okreću prema nama. Prsti na obaraču. Očekujemo pucnje.
“Stanite! To su naši”, začu se glas iz rova.
Prilazimo rovu. Traže nam dokumenta, međutim, mi ih nemamo. Sva moja dokumenta ostala su pod ruševinama moje kuće u Svrakama. Skidaju nam hlače. Nije se imalo šta vidjeti, toliko se skupilo od straha. Jedan od vojnika iz mog džepa izvuče komadić papira na kojem sam, u logoru, pisao neke stihove i poče da čita dio pjesme “Sloboda”, prepričao nam je Muračević događaje od tog dana koji zvuče kao da su se dešavali u nekom filmu a ne nekome u stvarnom životu.
Jedan od vojnika mu je dobacio: “Kakva sloboda, gledaj što gruha“.
Iz rova se, prema riječima Muračevića, pomalja ruka i traži da se njemu daju stihovi.
– Ima li ovdje Srbijanaca, kroz smijeh pita vojnik iz rova. Srbijanac. Na glavi mu zelena beretka sa ljiljanima. Skamenih se, ne znam šta da kažem. Jesu li to Srbijanci sa nekog našeg poginulog borca skinuli beretku pa se sada hoće iživljavati i nad nama, zapitao sam se.
“Šta je bre Eso, što si se toliko uplašio” nastavio je Srbijanac. Prepoznah harmonikaša Pericu Simonovića koji je prije agresije komponovao muziku na neke moje stihove. Znajući da se on bori na strani Armije RBiH, shvatih da sam među našima. Slobodan. Tada sam po drugi put rođen. Ljubim blatnjavu zemlju ko najljepšu ljepoticu. Na nogama đonovi otpali sa cipela ali više nisam osjećao bolove od trnja po kojem sam satima hodio, završio je Muračević svoju priču.