Stoti rođendan u svom domu u Vogošći, okružena porodicom i prijateljima, u januaru ove godine proslavila je najstarija Vogošćanka Ćazima Ćerimagić. Trocifreni rođendan bio je razlog da je posjetimo i čestitamo. Nije mala stvar doživjeti stotu! Dočekala nas je srdačno i sa osmijehom. Simpatična, pričljiva i vesela gospođa, rado govori o svom životu. Sjećanje je odlično služi i kako sama kaže, kada bi ispričala sve čega se sjeća trebala bi joj tri novinara i tri dana.
Teta Ćazima u Vogošću je stigla prije sedam decenija, sa suprugom koji nažalost odavno nije među živima, i troje djece. Svoje četvrto dijete, kćer, rodila je u Vogošći. Ovdje je kaže imala divan život, divnu porodicu ispunjenu ljubavlju, danas je ponosna nana osmoro unuka i četrnaest praunuka.
„Vidite da vam kažem nešto, ja sam mog rahmetli muža voljela više nego cijeli svijet, a on mene više nego sebe. Kada smo iz Broda došli u Vogošću teško se živjelo, ali je bila sloga. Malo po malo zaimalo se, obišla sam cijeli svijet, sve vidjela. Moja djeca su se iškolovala, gledala sam ih kako igraju fudbal, stvaraju porodice. Dočekala unuke, praunuke. Ono što svaka majka teško preživi je smrt svog djeteta, moj Omer je umro i to je bol koja ne prolazi, a sve drugo je bilo izvrsno.“ – kaže naša sagovornica.
„Još da kažem, vidite ovu bluzu, ovo mi je sin kupio u nekadašnjoj “Sarajci”, ne mogu se sjetiti je li od stipendije ili prve plate. Odveo me i kaže izaberi mama. Meni žao, ja uzmem najjeftiniju, a on kaže – nećeš tu nego najskuplju. Moj Esko, prije šezdeset godina kad se znalo šta je kvalitet.“
Za svoju vitalnost i dobro zdravlje teta Ćazima može zahvaliti genima, ali i načinu života koji je živjela. Uvijek u pokretu i vedrog duha, prepuna ljubavi i razumijevanja za svakoga. Dan započinje jutarnjom kafom i razmišljanjem o dnevnim obavezama. Kaže jede sve što se uvijek jelo kukuruzu, grah, pite koje još uvijek sprema jer ne voli „kupovne“ jufke.
