Petnaest godina imao je Hasib Suljić kada je jula 1995. godine krenuo sa svojim ocem i hiljadama drugih Bošnjaka šumom ne bi li došao do slobodne teritorije. Izdao je i knjigu pod nazivom „Maloljetnik na putu smrti: Visok za Potočare, nejak za šumu“ u kojoj je opisao svoje teško iskustvo.
Kada je u pitanju put smrti, ja nisam ni znao da ću krenuti tim putem. Naime, moji roditelji su bili u dilemi šta sa mnom već od samog polaska od kuće, pa do pod Šušnjare, gdje se nepregledna kolona ljudi, žena, djece i staraca razdvajala na dva dijela. Žene sa djecom i stariji kretali su se prema Potočarima i UN-ovoj bazi, dok su muškarci išli lijevo prema Jaglićima – prisjeća se na početku razgovora.
Mislim, ipak da je period proveden pod svakodnevnim granatiranjem, napadima četnika, svakodnevna pucnjava iz pješadijskog oružja imao uticaj na moje snalaženje koje će uslijediti na putu smrti. Kako sam se već u ranoj fazi puta rastao sa ocem, tek tada je za mene nastao pravi pakao. Nisam poznavao ni milimetar puta, a nakon rastajanja sa ocem, nisam poznavao ni ljude, tako da mislim da je samo Allah, dž.š., pomogao da se, ipak snađem u takvim okolnostima. Sada kad pogledam sa ove distance na taj period, zaista, to je samo Allahova volja – ističe Suljić.
Bilo je bezbroj teških trenutaka na putu smrti, govori Suljić, a najteže mu je pao rastanak sa ocem. Nadao se da će se negdje u putu ponovo sresti sa ocem, pitao bi svakog poznatog pri susretu, međutim, nije bilo nikakvih informacija. Haib danas ima 44 godine, otac je troje djece.
Za sebe kaže da nije žrtva , žrtve su pokopane u Potočarima a on je pobjednik koji je platio visoku cijenu.
