Bila je ovo godina koju nikada nećemo zaboraviti. Godina puna straha, neizvjesnosti i tuge, u kojoj smo morali promijeniti svoje svakodnevne životne navike. I sve to zbog pandemije korona virusa, U januaru i februaru ni slutili nismo šta će nam se dešavati svih ovih mjeseci. Prvi slučajevi zaraženih u martu i proglašenje pandemije koja je nakratko zaustavila cijeli svijet , dočekali smo sa jednim velikim pitanjem. Šta je to COVID- 19? Pravi odgovor ni danas ne znamo, ali smo zato morali poštovati sve odluke Kriznih štabova. Ostajali smo u svojim domovima i polako učili nove riječi: klaster, trijaža lockdown. Djecu smo umjesto u školskom klupama učili kako da svoje školske obaveze obavljaju na daljinu, putem interneta. Čekali smo nove naredbe i popuštanje mjera. Zaštitne maske postale su naši novi modni detalji. Kupovali smo ih, ali i sami pravili. Plaćali kazne, ako smo ih nepravilno nosili.
Ljeto smo dočekali u nadi da ćemo se nakratko vratiti normalnom životu. Odlazili na izletišta, držali fizičku distancu i tražili mjesto na neumskim plažama. Polako se vraćali na svoja izgubljena radna mjesta. U septembru smo ponovo vidjeli djecu u školskim klupama. Prvačiće i one nešto starije koji su umjesto igre u školskim dvorištima naučili da moraju nositi maske i biti odvojeni jedni od drugih. Oktobar je donio predizbornu kampanju za Lokalne izbore, a 15. novembra smo glasali. Upravo tih novembarskih dana slušali smo informacije o stotinama novozaraženih i velikom broju umrlih. Korona nam je odnijela mnoge drage i poznate ličnosti. Gužve u ambulantama i domovima zdravlja postale su naša svakodnevnica. U decembru smo čekali da padne snijeg, ali smo se danima gušili u magli i smogu. Jedni drugima govorili samo da prođe ova prokleta 2020. I prošla je uz želju da se nikada više ne ponovi.
