U nastavku suđenja za zločine počinjene na području Vogošće, svjedok Odbrane je ispričao kako je bio sa optuženim Miladinom Trifunovićem kada je ranjen 1992. godine, te da ga je potom vozio u Beograd, gdje se liječio na Vojnomedicinskoj akademiji (VMA).
Slaviša Terzić je kazao da je na početku rata bio pripadnik Blagovačke čete, kojom je komandovao Trifunović, koji je kasnije postao komandant Vogošćanske brigade.
Svjedok je ispričao kako je u maju 1992. došao Vukota Vuković, oficir Jugoslovenske narodne armije (JNA), i napravio organizaciju brigade, a da je njega nekad u junu ili julu iste godine Trifunović pitao da li mu želi biti vozač, što je Terzić prihvatio.
“Najčešće sam ga vozio do zgrade Opštine, te u hotel ‘Biokovo’, gdje su imali sastanke, ali ja nisam njima prisustvovao”, rekao je svjedok.
Kako je naveo svjedok, na poziv Vukovića hitno su morali krenuti na brdo Žuč, a s njima je bio i Milan Terzić, koji je bio zadužen za municiju. Kada su stigli, kazao je svjedok, auto su parkirali kod šatora i kontejnera, te im je Vukovićev vozač, izvjesni Dule, rekao da krenu s njim do osmatračnica, što su i uradili.
“Nismo puno hodali, Dule je pogođen i mi smo ga snijeli do saniteta”, kazao je svjedok te dodao kako su potom ponovo krenuli ka osmatračnici na sastanak s Vukovićem, te da je opet počela pucnjava i da je Trifunović pogođen u nogu.
Svjedok je naveo kako mu je tu previo nogu, te ga zajedno s Milanom odnio u auto, kojim su krenuli u Dom zdravlja u Vogošći, odakle su ga nakon ukazane pomoći prebacili u bolnicu “Žica” u Blažuju, gdje ostaje dva dana.
Potom je, prema iskazu svjedoka, Trifunović bio na kućnom liječenju nekih 15 dana, dok su skupa u oktobru 1992. na poziv prijatelja Dragana Prodanovića krenuli za Beograd, gdje su ostali narednih sedam dana jer je Trifunović išao na preglede u VMA.
Svjedok je naveo i da je Trifunovića više puta vozio za Beograd kada mu je brat Zoran bio ranjen, te da je njegov vozač bio do decembra 1992. godine, kada je Trifunović uhapšen, a on prebačen u vojsku.
Trifunović je optužen, u svojstvu komandanta Vogošćanske (Crnovrške) brigade Vojske Republike Srpske, za učešće u širokom i sistematičnom napadu na bošnjačko stanovništvo s područja Vogošće i Ilijaša u periodu od jula do decembra 1992. godine.
Prema optužnici, on je davao saglasnost podređenima da civile zatvorene u “Planjinoj kući” vode na radove na prvim borbenim linijama iako je znao da to nije sigurno.
Drugi svjedok Odbrane Zoran Torbica angažovan je na početku rata u Teritorijalnoj odbrani (TO) kako bi obučavao mlade vojnike, a nakon određenog vremena u kasarnu “Semizovac” su došli Vukota Vuković i Jovan Tintor i rekli mu da će komandovati Semizovačkim bataljonom.
“Moj glavni zadatak je bio da planiram i uspostavim liniju odbrane”, kazao je svjedok te dodao kako je tu funkciju obavljao naredna tri do četiri mjeseca, a da je potom uhapšen i odveden u zatvor u Lukavicu, gdje je bio zatvoren sedam dana, a potom pušten.
Sud BiH je pravosnažno osudio Jovana Tintora zvanog Joja, nekadašnjeg predsjednika Kriznog štaba Općine Vogošća, na deset godina zatvora za zločin protiv čovječnosti počinjen 1992. na području Vogošće.
Svjedok je naveo kako se vratio u Semizovac i obavijestio nadređene da on više neće biti komandant.
“Miladinu sam rekao da mogu da me zatvore i ubiju, ali da ja više ne želim, da je za mene rat završen”, kazao je svjedok.
Na pitanje predsjedavajućeg Vijeća Suda Bosne i Hercegovine ko je kopao rovove i da li su ljudi iz “Planjine kuće” odvođeni u živi štit, svjedok je odgovorio da je poslije čuo da se ljudi odvode na kopanje rovova.
“To su ljudi iz Vrajka, oni su tu živjeli, potpisali izjavu o lojalnosti i nisu bili zatvoreni, bilo im je neprijatno jer su dobijali hranu i sve, i sami su tražili da nešto rade”, rekao je svjedok.
On je naveo i da je čuo da su ljudi zatvarani u “Planjinu kuću”, te odvođeni na radove, ali da ne zna po čijoj naredbi niti ko je to radio.
Suđenje se nastavlja 10. marta.
/preuzeto sa BIRN BIH/
