Na suđenju za zločine počinjene kod Vogošće, vještak Tužilaštva Bosne i Hercegovine iznio je nalaz o radnoj sposobnosti optuženog Miladina Trifunovića u vezi s njegovim ranjavanjem u septembru 1992. godine.
Vještak sudske medicine Hamza Žujo kazao je da je sačinio dva nalaza i da je u jednom konstatovao kako je Trifunović bio radno sposoban, a da se, nakon dodatne dokumentacije, u drugom nije mogao o tome izjasniti.
Žujo je naveo da je, na osnovu medicinske dokumentacije od 18. septembra 1992. iz vogošćanske bolnice, zaključio da je Trifunović mogao normalno funkcionisati i da je bio radno sposoban nakon zadobijanja prostrelne rane potkoljenice.
On je dodao da je riječ o lakoj tjelesnoj povredi i da je Trifunović u bolnici ostao kratko, do 19. septembra. Vještak je rekao da mu je tužilac naknadno dostavio medicinske nalaze sa pet kontrola, u kojima se konstatuje krvarenje i infekcija rane, te primijenjena terapija. Na osnovu tih nalaza, kako je kazao, nije mogao izvesti zaključak.
“Ne mogu se izjasniti. Zavisi od posla i koje vojne dužnosti je obavljao. Bio je pokretan”, rekao je Žujo.
Na pitanja branioca Aleksandra Lazarevića, vještak je pojasnio da se lake povrede klasifikuju kada nema oštećenja kosti, većih krvnih sudova ili nerava. Kazao je da nije imao druge snimke i nalaze kako bi mogao procijeniti stepen oštećenja mišića. Žujo je rekao da ne zna zbog čega mu je tužilac naknadno dostavljao nalaze.
Trifunović, nekadašnji komandant Vogošćanske (Crnovrške) brigade Vojske Republike Srpske (VRS), optužen je za učešće u širokom i sistematičnom napadu na civilno bošnjačko stanovništvo s područja Vogošće i Ilijaša u periodu od jula do decembra 1992. godine.
Kako se navodi u optužnici, Trifunović je davao saglasnost podređenima da civile zatvorene u “Planjinoj kući” odvode i koriste ih za radove na prvim linijama borbenih djelovanja, iako je znao da to nije sigurno.
Tužilac Adis Nuspahić je pročitao iskaze tri svjedoka. Vidak Milanović je u istrazi opisivao borbe na Žuči, gdje je viđao i zatočenike. Prema njegovim riječima, vojni policajci su dovodili zatočenike, a to su tražili komandiri četa.
“Nije mi poznato ko je to odobravao”, kazao je Milanović.
Prema njegovim riječima, zatočenici su korišteni za nošenje municije i nisu izlagani većoj opasnosti od vojnika. On je rekao da nije vidio da su zatočenici korišteni u “živom štitu”. Kazao je da je čuo kako je Trifunović ranjen na Golom brdu.
Branilac Lazarević je rekao da bi sa svjedokom, da je živ, nastojao utvrditi da li je lice koje je spomenuo kao vojnog policajca, ustvari bio neko iz obezbjeđenja zatvora.
Refik Šehić je u istrazi naveo da je bio zatvoren u “Planjinoj kući” i da je upravnik Branko Vlačo određivao ko će ići na radove. On je govorio o pogibiji većeg broja zatočenika na radovima, navodeći da je on četiri puta vođen u “živi štit” i da je ranjavan.
“Dva puta mi je srpski vojnik pucao preko ramena dok smo išli prema liniji Armije Bosne i Hercegovine”, kazao je Šehić.
On je naveo da je Vlačo određivao grupe kada su išli u “živi štit”. Vlačo je ranije osuđen na 13 godina zatvora za zločine na području Vogošće.
Nezir Šehić je u iskazu takođe govorio o odvođenju zatočenika na prinudne radove, te kako je ranjen na Žuči. On je rekao da su njih četvorica jednom odvedena da izvlače poginule srpske vojnike, te da je on ponovo ranjen, dok su neki poginuli. Kazao je da su odvedeni u ambulantu.
Suđenje se nastavlja 14. aprila.
/preuzeto sa BIRN BIH/
