Na suđenju za zločine počinjene na području Vogošće, svjedok Odbrane Miladina Trifunovića kazao je kako tokom njegovog boravka na Žuči nikada nije vidio optuženog Trifunovića, kao i da nije vidio da su civile koristili u živom štitu, za šta je tek kasnije čuo.
Borislav Kondić rekao je kako je 1992. godine živio u Vogošći, te da je bio zaposlen u Tvornici automobila “TAS” kao mašinista. Objasnio je kako u aprilu “situacija nije bila dobra” te da se izgubio osjećaj prijateljstva.
“Osjećao sam pritisak, prijetnje… Iza mojih leđa se psuje, oni znaju, to su moje komšije, znaju ko sam ja, šta sam”, kazao je svjedok.
Kako je rekao, on je bio u mješovitom braku i u tom periodu je “teritorija gdje je živio pripadala muslimanskoj teritoriji”, gdje se više nije osjećao sigurno, te se nakon nekog vremena preselio u dio gdje mu je živio otac a koji je pripadao Srpskoj opštini Vogošća.
Nedugo nakon toga, svjedok je, kako je kazao, vojno angažovan jer je “shvatio da je meta, kao i svako drugi”. Objasnio je kako je pripadao Prvoj četi Vogošćanskog bataljona, te da je komandir čete bio Zoran Breno. Dodao je da je nakon smotre koju je izvršio Jovan Tintor 15. maja, zajedno s još nekoliko osoba otišao na Žuč, gdje je ostao šest ili sedam dana.
Tintora je Sud BiH zbog zločina u Vogošći osudio na deset godina zatvora.
Svjedok se prisjetio kako mu je otac ubijen 23. maja, kada je iz pet pušaka pucano na prozor stana gdje su živjeli.
“Smatram da je to bilo tempirano meni, jer sam ja u to vrijeme čvrsto stajao iza svojih komšija”, rekao je svjedok, dodavši kako se sedam dana nakon očeve smrti pojavio u jedinici, nakon čega je otišao na Žuč.
Kazao je kako je na Žuči bilo vojnih objekata gdje je bila smještena komanda operativne grupe čiji je pukovnik bio Vukota Vuković. Svjedok je objasnio kako je 18. septembra počelo “vraćanje platoa Žuč”, te da je tog dana bilo poginulih i ranjenih. Sutradan je dobio informaciju da je njegov brat dobio zadatak da “zalije iz cisterne kerozinom rov”, što je svjedok smatrao da je opasno i da mu brat neće preživjeti.
Dan poslije, dobrovoljno se prijavio da rov eliminiše “vojnički kako treba”, te je prošao obuku bacača plamena, kada je shvatio da su obje ideje o eliminaciji rova na ovaj način protekle od Vukovića. Na kraju je odlučeno da se ipak rov neće eliminisati na ovaj način, rekao je svjedok.
Na upit Odbrane da li je na položajima na Žuči svjedok imao priliku da sretne Miladina Trifunovića, svjedok je odgovorio da nije. Odbrana je upitala da li je tokom tog perioda na Žuči imao priliku da vidi nekoga ko nije bio pripadnik vojske, kao i da li je vidio civile koji su korišteni kao živi štit, a svjedok je kazao da nije, ali da je za živi štit čuo nakon rata.
Predsjedavajući Sudskog vijeća Braco Stupar upitao je svjedoka da li je tokom njegovog boravka na Žuči primijetio ko je izvlačio ranjenike, svjedok je kazao da nije, te objasnio kako je na Žuči ostao do polovine oktobra.
Trifunović, nekadašnji komandant Vogošćanske (Crnovrške) brigade Vojske Republike Srpske (VRS), optužen je za učešće u širokom i sistematičnom napadu na civilno bošnjačko stanovništvo s područja Vogošće i Ilijaša u periodu od jula do decembra 1992. godine.
Kako se navodi u optužnici, Trifunović je davao saglasnost podređenima da civile zatvorene u “Planjinoj kući” odvode i koriste ih za radove na prvim linijama borbenih djelovanja, iako je znao da to nije sigurno.
Nastavak suđenja je zakazan za 16. septembar.
/preuzeto sa BIRN BIH/
